Razgovor: Opširno o samostalnosti

Samostalnost je nešto o čemu se sve više i više priča u krugovima osoba sa hendikepom, ali i van njih.

Javnost više pažnje posvećuje tome, čak se i zakoni malo po malo menjaju.

U ovom tekstu smo okupili samostalne osobe oštećenog vida koje govore o svom iskustvu na polju nezavisnosti.

Oni pričaju ko im je bio podrška, čega su se plašili tokom procesa osamostaljivanja i šta po njihovom mišljenju predstavlja samostalnost.

Ljudi iz različitih sredina, različitih životnih iskustava, godina kao i socio-ekonomskog stanja otkrivaju nam svoj stav koji su godinama gradili paralelno sa životom prema ovoj temi.

Jednostavno rečeno, oni govore kakve su plodove s tog polja ubrali, koliko im oni znače, kako ih doživljavaju i kako su do njih došli.

Nikola Zekić, student etnomuzikologije 22. Živi na relaciji Beograd - Podgorica.

Osamostalio sam se uz pomoć svojih roditelja, tj. ne uz njihovu pomoć koliko uz njihovu podršku, cijelim mojim putem dovde dokle sam došao...

Ako hoćeš da si čovjek u pravom smislu te riječi, punopravni i aktivan član društva, moraš da budeš samostalan, jer ćeš u protivnom uvijek da zavisiš od drugih...

Tokom procesa osamostaljivanja mi je najteže bilo da se oslobodim straha od saobraćaja, tj. od toga da ću neđe prijevremeno da ostavim kosti.

Gordan Radić 41. Preduzetnik, kompjuteraš i bloger iz Zagreba

Nisam se osamostalio, jednostavno jesam samostalan. Otkad znam za sebe uvijek sam nastojao što više toga raditi sam i bez ičije pomoći. Možda sam jednostavno takav, možda je to moj problem s autoritetima koji imam izražen od malih nogu pa sve do današnjih dana. Moji su me, iz već poznatih razloga voljeli ograničavati u kretanju i još ponekim stvarima: "Nemoj, ubit ćeš se, nastradat ćeš, zgazit će te auto, tresnut će te struja, razbit ćeš staklo i isjeći se..." A ja sam nekako uvijek volio raditi kontra uputa i baš za inat bježao posvuda, igrao se strujom i vodom, najčešće ne istovremeno i trudio se napraviti što više toga da im dokažem da to mogu.

Čak sam počesto i odbijao tuđu pomoć čak kad mi je i trebala, kao da sam nekako u podsvijesti uvijek vrtio misao "Daj ti to ipak, ako je ikako moguće, napravi sam, nauči kako makar i pet puta pogriješio, tko zna hoće li sljedeći put biti nekoga da to napravi". Naravno, ne znači ovo da danas ama baš sve radim sam. Postoje stvari koje realno ne mogu napraviti jer jednostavno ne mogu a postoje i stvari koje ne volim raditi i draže mi je kad ih radi netko drugi. Ako treba oprati suđe, počistiti kuću ili opeglati rublje, iako to znam i savršeno sam za to sposoban, uvijek to nekako izbjegavam i nastojim to utrpati drugome da odradi. Nije me sram priznati da plaćam čistačicu jer sam jednostavno prelijen za određene vrste kućanskih poslova.

Motivacija mi je, kod stvari koje ipak volim ili želim uraditi da mi je to u datom trenutku zanimljivo i zabavno ili u kakvom drugom trenutku potrebno. Ako treba otići u grad naći se s nekim na kavi, nešto kupiti ili obaviti kakvu papirologiju dignem se iz horizontale, obučem i obujem, ćopim batinu, odgegam se na tramvaj ili bus i pojavim se gdje već treba i to je to. U tom je slučaju motivacija da eto to nešto mora biti obavljeno i da to neće ili ne može ili ne zna obaviti nitko drugi osim mene. Naravno da bih, više manje kao i svi drugi, radije ležao na trosjedu i češkao jajca umjesto da po kiši i vjetru nosim papirologiju na socijalno i ako se potrefi da to nekome utrpam super no nema uvijek nekoga pri ruci a stvari se moraju obaviti.

Ako želiš biti kompletan čovjek ili žena, moraš biti samostalan i amen.

Nema tu lakših i težih stvari. Svaki put kad ideš na neko novo odredište teže ti je nego ako hodaš negdje svakodnevno. Kad kreneš kuhati neko novo jelo opet ti je teže nego skuhati nešto što si skuhao već tristo puta. Ako nategnemo onu staru narodnu da je svaki novi početak težak, to je više manje to. Jasno da prethodno stečeno iskustvo nešto znači no to je samo podloga a na nju tek treba izgraditi nešto novo. Al da, pitala si za proces. Ne mogu govoriti u svoje ime jer sam sto posto i flegmatik i jednostavno nekako prirodno prihvaćam stvari, kako one dobre tako i one loše. Vjerujem da je drugima najteže osvijestiti da jednom u životu trebaju prestati oslanjati se na druge i pokušati nešto napraviti sami. Treba prihvatiti samog sebe onakvog kakav jesi, sa svim vrlinama i manama, prednostima i nedostacima. Treba naučiti izignorirati negativne reakcije okoline na naš hendikep i shvatiti da veliki dio takvih reakcija dolazi iz neznanja a onaj puno manji iz nečije zlobe ili malodušnosti. Al da sad ne filozofiram unedogled, čovjek koji je na čisto sam sa sobom bit će načisto i s drugima. Ima ona neka psihološka priča da kad ulaziš u sobu punu ljudi da se ne brineš što će oni misliti o tebi nego što ćeš ti misliti o njima. Tom analogijom valja se voditi u ogromnoj većini stvariu životu i život vrlo brzo postane lak i podnošljiv, čak i za nas "jadne slijepce"

Zrinka Hakala 33. Radi u jednom Zagrebačkom salonu za masažu

Na tečaj orjentacije i samostalnog kretanja krenula sam u sedmom razredu osnovne škole, iskreno rečeno ne baš svojevoljno i sa nekom velikom željom ali ajde, kao rekoše da to treba pa sam krenula, odlično mi je išlo, snalazila sam se bez problema, ipak, da bih samostalno uzela štap u ruke nije bilo šanse... Zašto? Pa kao što rekoh, sedmi razred 13 godina, mlado ludo, to su one godine kad ti je sve glupo, tako je i meni bilo glupo ići okolo i mahati bijelim štapom. Mislila sam kako ću biti osmo svjetsko čudo, kako će svi samo buljiti u mene i smatrati me nakazom... Najveća mi je podrška bila obitelj naročito mama, pokušala mi je utuviti u tu moju ludu glavu kako se moram naučiti samostalno kretati jer uskoro će doći vrijeme kad ću htjeti izlaziti van s društvom kad ću se zaljubiti.. Najjači joj je argument bio: pa neću ti ja držati svijeću kad se budeš nalazila s dečkom!!!

Mislila sam, kakav dečko, kakva svijeća, nema šanse i gotovo, ja s tim glupim štapom okolo mahat neću i tu je kraj priče...

Završila ja osnovnu školu, upisala srednju, moji su se roditelji vratili kući u Ilok u moje rodno mjesto a ja eto silom prilika ostadoh sama u Zagrebu, velikom gradu, au, što i kako sad? Ok nisu se oni preselili odjednom, mama je bila tu još neko vrijeme, dolazila je po mene u školu, odvodila me u školu i sve je to funkcioniralo u mojoj glavi do jednog dana.. E tog sam dana nakon nastave kao i obično čekala mamu koje nije bilo, i čekam ja tako i čekam škola prazna, ja i dalje čekam... Nakon ne znam koliko čekanja pitam čovjeka na porti mogu li nazvati svoje jer tada još nije bilo mobitela, kaže čovjek da mogu naravno, zovem ja, javi se mama a ja udri u plač, pitam ju gdje je, a ona mrtva hladna odgovara kako imamo goste i da nek dođem sama kući jer zna da znam..

Uzmem ja onaj štap, suza suzu stiže, misli sve jedna mračnija od druge, sve onako u stilu kako mene nitko ne voli, kako moju obitelj nije briga za mene kako je njima svejedno itd.. itd.. I tako marširam ja i plačem ko ljuta godina i za čas eto mene pred kućom, dođem ja ljuta ko pas a mama se smije i kaže: "Eto, rekla sam ti da možeš" 

Od tada sam polako počela hodati samostalno jednim dijelom zbog tog događaja a drugi je razlog bio jer doista više nisam imala izbora... I tako, dan po dan postalo mi je to skroz normalno..

Nakon par godina dobila sam psa vodiča, upisala fakultet, e onda mi nije bilo ravne, gdje god je trebalo išla sam, nisam nikad negdje bila, ma nema veze, zeznut je put, opet nema veze, polako stići ćemo već nekako...

Eto, to je ukratko što se tiče kretanja, ovako, u drugim stvarima bila sam samostalna još od malih nogu, moji su mislili da ću morati u Zagreb u školu tako da sam morala znati s 5 godina oprati kosu, okupati se, složiti odjeću, namazati si šnitu kruha, obući se itd.. itd.. I opet je bilo ono: moraš znati sama, ako ćeš morati ići u Zagreb živjet ćeš u domu, nećeš valjda njih čekati da te okupaju jednom tjedno? Curica si, moraš biti čista i uredna itd.. itd..

Od malena sam isto tako bila s mamom u kuhinji, ok pazila je da se ne opečem zbog osjeta opipa ali sve što sam mogla pomagala sam joj vrlo rado, bilo to miksanje fila za kolač, mljevenje oraha ili pravljenje rezanaca za juhu u svemu sam tome uživala.

Nadalje, igrala sam se normalno s drugom djecom, svi na bicikle eto i mene, svi na nekom gradilištu punom dasaka cigala i sličnog, i ja sam normalno s njima, i opet, često su moje pitali kako se usude pustiti me?

Mama je odgovorila: "da strah me, ali neka je, dijete je, mora proći sve, mora i pasti mora razbiti koljeno, nema smisla da ju držim pod staklenim zvonom"

Samostalnost je važna za svakog čovjeka bez obzira imao neki oblik invaliditeta ili ne, ipak, kod slijepih ljudi stvar je u tome da maksimalno samostalan čovjek opet u velikoj mjeri ovisi o tuđoj pomoći. Baš bi zato svaka slijepa osoba trebala raditi na tome da u najvećoj mogućoj mjeri bude samostalna kako bi bila drugima što manje na teret. Ljudima smo i ovako čudni u startu doživljavaju nas kao jedinke o kojima netko 24 h dnevno treba voditi brigu i zato se baš moramo truditi kako bi im vlastitim primjerom dokazali i pokazali da smo osim toga što ne vidimo najčešće jednako perspektivni kao i oni.

Samostalnost čovjeku daje mogućnost da se nađe s društvom na određenom mjestu a ne da netko mora doći po njega na kućni prag, isto tako, samostalan čovjek može naći posao bilogdje, preseliti u drugi grad, napustiti roditelje ako to želi i živjeti ispunjen život. Isto tako može se brinuti za vlastitu higijenu i higijenu svoga doma uz malu i rijetku pomoć nekoga sa strane, može ako je samostalan skuhati nešto, pozvati prijatelje u goste, prirediti rođendansku proslavu svome djetetu, otići kupiti što treba u samoposlugu, ljekarnu pekaru.. Samostalna će osoba lakše ostvariti socijalne kontakte i puno se kvalitetnije uključiti u društveni život zajednice u kojoj živi.

Najteže mi je bilo riješiti neke stvari sa samom sobom oko tog kretanja... Danas mi je to smiješno ali kao što rekoh, kad mi je bilo 13 bilo mi je jako bitno kako ću izgledati i hoće li me netko čudno gledati zato što hodam s bijelim štapom..

Drugih poteškoća nisam imala, često mi je izazov neka prepreka na koju naiđem i onda smišljam način kako nešto za što sam smatrala da ne mogu učiniti bez tuđe pomoći ipak mogu napraviti sama.

Naravno, ispunjenija sam i sretnija jer kao i većina ljudi kad nešto smislim to mora biti sad i odmah, sretna sam jer znam da ako u 3 u noći poželim vruću čokoladu da si ju mogu sama napraviti, ako mi je dosta svega i želim razbistriti glavu mogu sama otići prošetati, ne moram čekati da me netko izvede u šetnju. Jedno sam vrijeme živjela s bratom, doselila se ja, stan pun vreća i torbi a ja ko na iglama, pita me on naravno da što mi je?

Reko: "Ajde da mi pokažeš di je stanica od autobusa?

Kaže on: "Ma, dobro pokazat ću ti koji dan, nije problem..

Reko: "A ne, sad il nikad, ja se osjećam ko u kavezu, nije mi dobro kad znam da ne mogu nikud sama..

Pita on: "A dobro, je l bi išla sad nekud?

"Ma ne, ne bih, ali nema to veze, ja moram znati di je bus!!!" I tako smo mi u 7. Mjesecu u 5 popodne na +35 stupnjeva šetali do autobusne stanice, ja sretna ko dijete u lunaparku a on se križa i lijevom i desnom i komentira kako nisam normalna...

Ervin Ćosić 26. Čelić (Bosna i Hercegovina) Zaposleni fizioterapeut

Iskreno, najveća podrška sam bio sam sebi. A motivacija mi je bila želja za životom, npr. Želja za radom, ostvarenjem porodice i td...

Pa samostalnost je bitna u zavisnosti šta i koliko želimo u životu. U mom slučaju je veeeoma bitna, ali ne samo u svijetu slijepih i slabovidi, već uopšteno u životu. Osoba kad nije samostalna, u većini slučajeva ovisi o drugom, a to predstavlja prepreke u ostvarenju vlastitih ciljeva i dostignuća.

Najteža je bila borba sa svojom obitelji. Dokazati im da ti to hoćeš i možeš obaviti sam, a o ostalim kolegama, prijateljima, komšijama, poznanicima ne bi da pričam, jer taj proces još uvijek traje i Bog zna koliko će još dugo da traje.  Znači cijeli život ćemo morati, svaki put iznova i iznova da se trudimo, pokazujemo i dokazujemo šta i koliko možemo. Bitno je da sam sa svojom obitelji svršio borbu, a za ove druge manje više. 

Puno sam ponosniji sam na sebe kada obavim sve poslove sam, a uz to još ako stignem i pomoći nekome, činim se zadovoljnijim i korisnijim.

Nikola Rundek 32. Jastrebarsko (Hrvatska) Zaposlen u centru za odgoj i obrazovanje "Vinko Bek", ali radi i na obuci za rad na računaru.

Samostalnost nije jednoznačna riječ. Ali je za osobe s invalidnošću svako njeno značenje važno.

Ona se ne stječe po prirodi stvari već se uvježbava, pri čemu je prirođena želja za njom samo početni motiv.

Meni se samostalnost odrazila u mogućnosti kretanja. Želja je razvila sigurnost, a godine prostore. Motivacija je bila da se pomoć ljudi koji vide svede na prihvatljiv minimum. Imajući na umu svoje oštećenje sluha, razvijam načine kojima ću to oštećenje umanjiti. Za samostalno je kretanje važno imati i komunikacijsku vještinu kako bi se što bolje iskoristila pomoć nepoznatih ljudi; ljudi hoće pomoći samo im treba pružiti priliku, a pri pružanju te pomoći treba ih upućivati kako da ju pruže na najbolji mogući način.

Moju je želju za kretanjem razvijao izvrstan instruktor Centra "Vinko Bek".

Osobe s invalidnošću ne mogu i neće nikad biti potpuno samostalne; da mogu, ne bi bile osobe s invalidnošću. Ali je moguće, kako već rekoh, ostvarivati što je moguće više područja, tj. značenja riječi samostalnost. Primjerice, smatram da se dobro krećem, služim računalom, ali se ne znam nositi s kuhinjskim izazovima. емотикон slightsmile

Svaki je početak težak, pa tako ne valja podcjenjivati početke osobe s invalidnošću u njihovu nastojanju da se izgrađuju izgrađujući svoju samostalnost. Ne mogu se sjetiti nijednog trenutka koji bih smatrao posebno teškim da bih to upamtio.

Ispunjenost se osjeća u svakoj situaciji koju možemo samostalno započeti i završiti. Samostalno se kretati, služiti računalom, ostvarivati se u ljubavnim i ostalim vezama, sve je to izvor koji sve osobe ispunja stvarajući im osjećaj korisnosti, svrsishodnosti i sigurnosti.

Ilija Simeunović 17. Učenik srednje škole iz Beograda

Osim toga što idem u srednju školu, skoro celo slobodno vreme koje imam van školskih aktivnosti posvećujem pevanju, jer se u budućnosti time planiram baviti profesionalno.

Što se samostalnosti u svakodnevnom životu tiče, nemam nekih preteranih motivacija. Jedna jedina motivacija mi je ta da jednostavno mogu sve što mogu ljudi koji vide. Ne baš sve, ali 99 % stvari mogu.

Samostalnost je nešto naj bitnije u životu bilo koje osobe na ovom svetu, i zato svi jednostavno moramo biti samostalni, onoliko koliko nam to život i okolina omogućavaju. Ako nismo samostalni, onda po nekom mom mišljenju to nismo mi, već neko drugi, ko je stalno tu oko nas. Sve drugi rade za nas.

Najteže je definitivno u početku bilo samostalno kretanje, ali evo, sada već mogu slobodno reći da se fenomenalno krećem po gradu. To je za mene jednostavno uživancija.

Milica Janković 21. Blogerka iz Mladenovca

Sebi sam najviše bila motivacija, zapravo, moji najbliži su se lomili oko toga da li bi trebalo da idem negde ili ne, a isto je bilo i za obavljanje kućnih poslova. Ja sam htela da što manje zavisim od drugih, da ne davim nikoga i da se ne osećam nesposobnom da obavljam većinu onih radnji koje ljudi iz mog okruženja olako obavljaju sami. Nisam htela da budem, kako to jedan moj veliki prijatelj i saradnik kaže: "Pasivni fikus", ili ti kućni moljac, a najviše nisam htela da budem na teretu, da se o meni priča sa sažaljenjem i da me posmatraju kao da sam manje vredna. Htela sam da budem što više ravnopravna sa ljudima bez oštećenog vida i da mogu sama da odem u prodavnicu, do grada na kafu ili bilo gde drugde. Glavni cilj mi je bio, pre svega, da nikome ne budem na teretu, ali i da pokažem da mogu, a verovala sam da, zaista, mogu da imam koliko - toliko samostalan život, i sad sam, par godina nakon fikusovanja koje nije dugo trajalo, ipak, samostalnija nego što sam ikada mislila da ću biti. To što sam uspela, što mogu da vratim film i shvatim da vredim mi je stvarno ogromna motivacija, flaša puna samopouzdanja i samopoštovanja iz koje sebi nekad dosipam.

Samostalnost je najbitnija osobama koje ne žele da čekaju: Rođake, prijatelje, ljude koji bi za novac ili nešto drugo uradili neke stvari umesto nas samih. Da, postoje oni koji zbog prirode svog psiho-fizičkog stanja ne mogu da ostvare potpunu, delimičnu ili nikakvu samostalnost, ali mi koji imamo samo vizuelni hendikep možemo u većini životnih situacija biti delimično ili potpuno samostalni, pa zašto onda da ne budemo? Mislim da je puno bolje naučiti neku novu rutu, spremiti neko jelo sam ili nešto drugo uraditi, pa se osećati korisnim, biti ponosan na sebe, nego tonuti u očaju i kukati.

Prvo sam mislila da hodam po oblaku, a ne kockicama u Knezu. Najteže mi je, verujte, bilo da pustim korak dok se nisam malčice opustila. E, posle je sve išlo lakše. Nisam odmah poletela, niti pretrčavala ulicu van pešačkog prelaza kao što, priznajem, uradim nekada nakon toliko godina, ali sve je išlo puno lakše. Strah od saobraćaja me je prošao, ali onaj od pasa lutalica još uvek me proganja i iskreno se nadam da ću ga otresti k'o mrve s dukserice nakon dobre pljeskavice u somunu.

Od kad samostalno funkcionišem kako u kući - tako i van nje definitivno se osećam mnogo ispunjenije, poželjnije, lagodnije i bolje.

Svaki put kad naučim nešto novo radujem se kao malo dete kad mu za rođendan kupe onu veliku čokoladu od trista grama.

Nadam se da će tako biti i za dvadeset, trideset, pa čak i više godina.

Radoznalost ne davi, nego spašava, hrani, tera čoveka da istražuje svoje mogućnosti, da prelazi svoje granice i dolazi na neke nove životne stanice.