Странице

петак, мај 01, 2020

„Milan tandem“ - Biciklizam

Danas razgovaramo sa Milanom Petrovićem koji nam dolazi iz Leskovca. Milan se profesionalno bavi biciklizmom. Vozi tandem bicikl i jedan je od retkih na ovim prostorima koji se već dugi niz godina bavi ovim sportom profesionalno. Pored toga, on se bavi još nekim sportovima i oprobava u raznim disciplinama. Ako vas zanima šta je, zapravo, tandem bicikl, kako izgleda, šta je sve potrebno da bismo se bavili ovim sportom i kako on izgleda u praksi onda pročitajte ovaj članak!



Pre svega zanima nas kako izgleda tandem bicikl?
  • Od prilike, izgleda kao i singl bicikl samo što je konstruisan za dvojicu. Znači, ima: Dva točka isto kao singl. Mehanizam za menjanje brzina i kočenje je takođe kao na singl biciklu. Jedino što se razlikuje je što je malo duža i što ima dva sedišta, dva volana i dva para pogona prednji, i zadnji. Inače, komande za kočenje i menjanje brzina su napred dok je zadnji volan fiksiran i nema ist Prvobitno je tandem bicikl konstruisan i namenjen ljubavnom paru i u početku je bio nazivan kao „ljubavni bicikl“ kasnije se došlo na ideju da bi osobe oštećenog vida mogle da ga koriste prvo kao rekreaciju, a kasnije i u profesionalnom biciklizmu za takmičenja
    .


Šta je potrebno imati od opreme tokom vožnje?
  • Pre svega, kaciga je na prvom mestu bilo da se radi o profesionalnom, bilo da se radi o rekreativnom biciklizmu. Sad, u mom slučaju, u profesionalnom biciklizmu pored kacige koja je obavezna imamo komplet koji obično bude uz telo zbog aero dinamike i bolje pokretljivosti, i udobnosti. Gornji deo (dres) sa zadnje strane ima džepiće u koje može da se stavi: putna hrana, neki rezerni deo ili alatić u slučaju kvara, i slično. Donji deo među nogu ima debelu, sunđerastu površinu koja omogućava kakvu - takvu udobnost, jer se dešava da u sedištu provedemo i po 5. ili 6. sati kao na primer juče. Što se tiče rukavica, neko voli da ih nosi zbog udobnosti, takodje, jer i volan zna da posle dužeg vremena nažulja ruke, neko zbog estetike, a neko ih uopšte i ne nosi kao na primer ja (smeh) Naa kraju, sprinterice, profesionalni bicikl poseduje specijalne pedale koje su malo neobičnog izgleda jer poseduju umetke i žljebiće u koje ulaze specijalne plocice koje se šrafe za sprinterice, kako bi se uklipsale, i onda se noga sjedini sa pedalom, i noga vrsi pokret u celosti kako gazi - tako i vuče, i pravi se pun pokret. Oprema je prilagodjena za svaciji džep. Može da se nađe jeftina, u rekreativne svrhe, a zna da bude i dosta skupa, recimo sprinterice koje znaju da budu i po 300, 400 eura. Takođe, na treninzima je obavezno da se nosi rezervna oprema: guma, pumpa, alatić i slično. U slučaju da se desi defekt


Kojim sportovima se još baviš?
  • pored biciklizma kojem sam najviše posvećen i bavim se profesionalno dosta rekreativno trčim. Imam više desetina istrčanih polumaratona, jedan maraton, posle kojeg sam ušao u istoriju kao prvi slepi sportista u Srbiji koji je to uspeo. Plivanjem, to mi je možda druga velika ljubav u sportu posle biciklizma. Član sam našeg plivackog kluba „Leskovac“. Imam sve moguće uslove što se našeg bazena tiče. Gledam da uklapam treninge da bi što češće išao. E, sad, imao sam prilike i te tri discipline da spojim, i učestvujem na evropskom prvenstvu u turskoj 2013. u disciplini „triatlon“, a prošle godine sam uspeo i kao prvi slepi sportista u srbiji i šire da završim disciplinu „polučelični triatlon“ koji sadrži 1900. metara plivanja, 90. kilometara biciklizma i 21. trčanja. Pored ovih bavim se još nekim manje poznatim sportovima, i volim dosta u slobodno vreme da „uhvatim“ vazduh na planinama.

Zašto si se pored svih drugih sportova u kojima si se oprobao najviše posvetio baš ovom?
  • još kao mali, dok nismo otkrili da imam problema sa vidom sam mnogo voleo da vozim bicikl. Znao sam po nekoliko sati dnevno da provodim na biciklu. Kasnije, kad su nastale komplikacije sa vidom i kada sam isti vremenom izgubio nisam imao mogućnosti da vozim bicikl. Bio mi je haos u tom periodu u životu, jer mi je sve bilo vezano za problem sa vidom, tako da generano ni o čemu drugom nisam ni razmišljao. 2001. godine sam upisao školu za slepe i slabovide osobe u Zemunu i tamo sam krenuo lagano da se, da kazem, vraćam u zivot. pošto sam vid delimično izgubio rešio sam da se sa tim pomirim i život gledam sa vedrije strane. Bio sam okružen ljudima koji su takođe bili u istom „sosu“, ali ljudi koji su sa tim problemima postigli dosta u životu, i od njih učio. Pored toga što sam se opismenio, učio da se krećem, ponašam normalno u društvu sa tim problemom što imam uveli su me i u svet sporta. 2004. godine na poziv Gorana Nikolića začetnika tandem biciklizma u Srbiji sa kojima sam i ranije sarađivao u nekim drugim sportovima sam poceo prvo rekreativno da vozim bicikl, da bi se, eto, kasnije ja pronašao u tome profesionalno i 2012. u tandemu sa Goranom Smelcerovićem bio učesnik na paraolimpijskim igrama u Londonu i osvajač norme za predstojeće igre u Tokiu.



Kakav je osećaj kada juriš biciklom?
  • Što se tiče profesionalnog biciklizma tu „jurcanja“ nema! Postoji plan treninga po kome se tačno zna kojim se danom šta radi. Kad su u pitanju intervalni treninzi tu znaju da se razviju i velike brzine stim što je u tim momentima puls na gornjim granicama, blizu takozvane: „crvene zone“, i tada razmišljate samo o momentu kad će ta muka da se zavrsi (smeh) jednostavno, sva koncentracija je usmerena da se trening odradi što kvalitetnije.


Da li biciklizam opušta čoveka ili ga još više čini napetim?
  • Što se tiče napetosti, ona je prisutna samo kad su trke u pitanju i to do momenta dok ne „okine“ pištolj za start. Posle toga napetosti više nema, a koncentracija je maksimalna da bi se trka odradila što bolje i da se zauzme što bolji plasman. A, što se tiče opuštanja ima dana kad jednostavno mora da se odmori, a lepsi odmor nema od lagane, rekreativne vožnje biciklom sa drustvom.


Kakvu budućnost ima biciklizam na ovim prostorima?
  • Bilo je mnogo lepše vreme. Trenutna situacija sa moje tačke gledišta, pošto sam u biciklizmu više od 15. godina je moždai najgora kod nas. Mnogo je više trka bilo ranije, mnogo je kvalitetnijih vozača bilo. Stalno se nešto dešavalo, a sad dosta slabije. Zbog čega? Ne znam, ali mi je svakako žao što se tandem biciklizma tiče naše trke su nažalost sve u inostranstvu. Kažem: „nažalost“, jer je biciklizam sam po sebi jako skup sport, gde neki delovi posle izvesnog vremena moraju da se menjaju, a nisu ni malo jeftini. Oprema se sama po sebi vremenom haba, pa je takodje moramo menjati, i povrh svega toga, na trke moramo da idemo preko, pa samo put nije jeftin, ali i hotel, startnina i ostalo...



Da li imaš neke trke u planu i koje su u pitanju?
  • Imali smo neke trke u planu, ali zbog trenutne situacije ne znamo ništa, jer su sve trke pomerene, a datum im još nije istaknut. Uspeli smo da ostvarimo normu za Japan, ali i on je odložen za narednu godinu. Nešto će sigurno biti do kraja godine, ja se nadam! E, sad – kad, to već ne znam.


Kako ljudi reaguju kada vide tandem bicikl, tebe i partnera?
  • Pa kod nas su nažalost ljudi dosta „zaostali“, svaka čast izuzecima, ali reakcije su različite; od čuđenja, kao da su videli leteći tanjir, preko napadnog smejanja, kao da su videli cirkus - do pruženja podrške. Dakle, od normalnih ljudi i ljudi koji me, u većini slucajeva, znaju, jer su čuli za mene – do ostalih.


Da li Srbi znaju šta je tandem bicikl?
  • U predhodnom odgovoru sam ti delimično odgovorio. Dodaću ti samo da u mom slučaju ko me ne zna, a krenem komunikaciju sa ljudima su mišljenja da mi to radimo u stvari iz zezanja, dok kasnije ne shvate o čemu se radi.


Kako naći dobrog partnera za vožnju?
  • Na početku dok nisam krenuo da radim sa Goranom smenjivalo se dosta njih. Prvobitno sam na takmicenja išao sa momcima iz Kragujevca, jer je tamo tandem biciklizam začet kod nas u srbiji. Pošto su mi oni daleko ovde kod mene sam vozio sa kim sam stigao. Nisam birao, samo je bilo bitno da vozim! Zato sam znao ponekad i da nagrabusim, jer u početku nije tako jednostavno da se tandem vozi. Kasnije kad smo krenuli sa Goranom to je to, jer on je dečko koji ima bogatu biciklističku karijeru. Profesionalno se time bavio 15. godina. Bio je reprezentativac, pobeđivao mnoge trke po svetu i kad si sa takvim čovekom onda možeš samo da napreduješ i naučis. Sad sam i ja mnogo sazreo, mnogo naučio, mnogo znam, pa mi nije problem da sednem sa bilo kim, pa i ja nekome da pomognem i da naučim. Generalno svi ljudi oštećenog vida koji se profesionalno bave biciklizmom traže uvek tako nekog koji ima bogato biciklističko iskustvo.



Za kraj, šta poručuješ ljudima koji bi voleli da voze u tandemu?
  • pa ako imaju želju lepo je da probaju, ali da budu opreznii, da bi bilo pametno da voze sa ljudima koji već imaju iskustva za početak...


Autori: Milan Petrović i Milica Janković



Нема коментара:

Постави коментар